„To je suštinski – da ljekar shvati da treba da prijavi sumnju na nasilje“, kazala je direktorica SOS telefona Podgorica, Biljana Zeković. Ta organizacija, zajedno sa NVO CAZAS i Udruženjem Roditelji organizovala je događaj u okviru projekta HealthUP koji je podržala Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, koji ima za cilj jačanje partnerskog dijaloga i saradnje između vladinog i nevladinog sektora u oblasti zdravstva.

Zeković je dodala da ljekare nakon što prijave sumnju na nasilje ne treba da brine šta će pokazati postupak, a najavila je da će se raditi Opšti protokol koji će obuhvatiti postupanje zdravstvenih radnika u svim vidovima nasilja nad djecom, gdje će biti propisani i procedura i način prepoznavanja nasilja.

Kako kaže, zdravstveni radnici će zahvaljujući protokolu znati šta da rade u tim situacijama.

Zeković navodi da je formirana radna grupa na nivou Ministarstva zdravlja koja će se baviti izradom protokola, koju čini 7 stručnih lica, a izradu će pomoći i konsultant iz regiona.

Socijalna radnica Centra za socijalni rad Podgorica, Jovana Dacić navodi da je u dijelu prepoznavanja nasilja i zaštite žrtve važna multidisciplinarna i multisektorska saradnja.

„Treba da multisektorskom saradnjom riješimo na najadekvatniji način pojedine slučajeve i pružimo žrtvi optimalnu i maksimalnu pomoć“, kazala je Dacić.

Multidisciplinarni timovi su osmišljeni kao timovi koji uvezuju sve predstavnike institucija u okviru kojeg zajedno razmijenjuju iskustva i donose zaključke.

Prema njenim riječima, Centar za socijalni rad se obraća kako zdravstvenim tako i obrazovnim ustanovama radi formiranja šire slike ukoliko sumnjaju da roditelji ne vode dovoljno brigu o svom djetetu, da je ono zanemarivano.

Dacić kaže da je akcenat na pružanju psihosocijalne podrške, pomoći, savjetodavnom usmjeravanju, da se žrtva informiše o svojim pravima, da joj se pruži adekvatna zaštita, upućivanje i uključivanje drugih institucija.

Ona je rekla da im se često obraćaju socijalni radnici iz Kliničkog centra i Instituta za bolesti djece, i prijavljuju svaku sumnju u vezi sa nasiljem.

Ljekar iz Zavoda za hitnu medicinsku pomoć, Miloš Ivanović navodi da se svakodnevno susrijeću sa svim oblicima nasilja uključujući i nasilje u porodici.

Kako je kazao u toj ustanovi primjenjuju protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici koji je pripremio direktor Zavoda za hitnu medicinsku pomoć u kome je navedeno kako ljekar treba da postupa kada sumnja na nasilje.

Ivanović je rekao da sva medicinska dokumentacija i pristup zdravstvenog radnika pacijentu mora da bude suptilan, pažljiv, tačan. On je naveo da je tačno ispisivanje medicinske dokumentacije vrlo bitno, da bi se na taj način pomoglo kolegama iz tužilaštva i suda.

„Često pacijenti koji su žrtve nasilja, bilo da dođu u hitnu medicinsku pomoć, što je češći slučaj, su većinom pod nekim osjećajem stida, i većina njih ne želi da priča o problemu“, dodao je on.

Dodaje i da ljekari u Urgentnom centru moraju da imaju širu sliku i da sagledaju širi kontekst pacijenta.

Prema njegovim riječima, svi opisi povrede su vjerodostojni ali za neke je nemoguće medicinski utvrditi da su nastale nasiljem, ukoliko se ne pita pacijent na direktan ili indirektan način.

Sudija Suda za prekršaje u Podgorici Milorad Popović navodi da im je itekako potrebna pomoć stručnih ljudi iz oblasti zdravstva tj. sudskih vještaka, prvenstveno psihijatrijske struke jer se dosta često kao nasilnici javljaju lica kojima je potrebno psihijatrijsko ili liječenje od bolesti zavisnosti.

Govoreći o djeci kao žrtvama i svjedocima nasilja, on kaže da sudije po zakonu treba da postupaju sa posebnom obazrivošću i da se ispitivanje djece obavlja u prisustvu službenika Centra za socijalni rad, a bez prisustva roditelja tj. počinioca i žrtve nasilja.

Popović smatra da prvenstveno treba voditi računa da se zaštiti dijete.

On je ukazao da u Crnoj Gori nema dovoljno kapaciteta za smještaj i psihičko liječenje osoba koje su izvršili nasilje u porodici.

Popović je naveo da zaštitne mjere u državi nijesu zaživjele u pravom smislu riječi, pa se izriče mjera o obaveznom psihijatrijskom liječenju u zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa ili liječenje na slobodnom.

„Sudije za prekršaj se susreću sa problemom smještaja lica kojima je potrebno liječenje od zavisnosti, a kako država ne raspolaže dovoljnim kapacitetima, onda se predlaže mjera liječenja u Kliničkom centru na odjelenju psihijatrije“, rekao je Popović.