Samo par dana nakon što sam je (napokon) izbacila iz glave negdje pred spavanje stiže mi poruka od Slađe i pitanje da li bih htjela da u maju idem na seminar u Bariju! Pa bella, naravno da da.

Da budem konkretnija, moje razmišljanje o tome trajalo je pet minuta ali nije me spriječilo to što sam imala predavanja, ni što sam konkurisala za neke druge projekte koji su se trebali odražati u tom periodu (sram me bilo), pa čak ni što sam imala ispit koji je padao u terminu kada sam ja uveliko već bila unutar granica velike štikle.

Jako sam se radovala putovanju, danima se pakovala i prepakivala, gledala vremenske prognoze koje su (kao i u Crnoj Gori) tokom cijelog maja bile čudne, ali napokon 17. maja u 10h sati sa glavne autobuske stanice Slađa, Helena, Danilo i ja krenuli smo u dan pun vožnji pitajući se šta da očekujemo od svega. Naime, plan je bio otići autobusom do Tirane odakle nam je let za Bari bio oko 18h… Dan i nije tako slavno počeo obzirom da je Slađi samo par km nakon što smo prešli granicu počeo otkazivati telefon koji joj je baš to jutro pao. Pomalo sam već paničila obzirom da smo se kretali 50km/h (bukvalno, autobus je jako sporo vozio), a i znala sam da ćemo na aerodromu čekati dugo. Doduše, ja zaista jesam overthinker, a i nije bilo toliko loše obzirom da nas je Danilo cijelim putem snadbijevao pustolovinama iz njegovog privatnog života.

Nešto prije 19h slijećemo na aerodrom u Bariju, odatle se vozimo do željezničke stanice gdje treba da uhvatimo voz za Taranto. Dan pun vožnji, pomenuh li već?

Ono što je isto važno napomenuti je, da naravno da se u svakom planu nešto promijeni i pođe u nekom drugom pravcu, pa smo i mi tako umjesto u Bari ipak tu noć završili u Lizzanu.

Šta ćemo mi tamo?

Ipak umjesto u Bari, smještaj nam je bio u Lizzanu. Lizzano je predivno malo mjesto, nešto nalik našem Cetinju. Nalazi se na oko 7km od obale, koja izlazi na Jonsko more. Iako smo bili smješteni tu, samo smo jedno veče iskoristili da ga obiđemo, jer su nam druženja uglavnom bila organizovana u kući u kojoj se sve odvijalo, pa smo tako jednu noć iskoristili da gledamo i posljednju epizodu Game of Thrones-a (stigli da se razočaramo i pozdravimo sa masterpiece-om, ali o tome nekom drugom prilikom). Vjerovatno se do sada svi već pitate na kakvom smo to seminaru bili, ali u pitanju je ipak ovog puta bilo nešto ozbiljnije, a to su ljudska prava.

Radili smo puno radno vrijeme, naime radionice su nam bile raspoređene tako da tokom cijelog dana imamo neke aktivnosti ili predavanja, s tim da su nas zaista na svakoj pauzi čekali neki italijanski specijaliteti od čokoladnih tartova do focaccia i sličnih jela. Tih dana sam shvatila da ako bih ostala da živim u Italiji bila bih zaista “punija” gospođica.

Pored nas iz Crne Gore, tu su bili i učesnici iz Srbije, Italije, Njemačke, Turske i Bosne i Hercegovine koji su i organizatori.

Nismo samo radili

Zahvaljujući organizatorima seminara, prije svega Azri, imali smo organizovan izlet do obližnjeg grada Taranta. Taranto je mali grad, jako lijepe arhitekture. Podijeljen je na Stari i Novi grad. Stari grad (Città Vecchia) nalazi se na ostrvu između unutrašnje i spoljašnje luke. Tu se nalazi aragonski dvorac iz 1480., katedrala San Cataldo iz XI vijeka s baroknom fasadom i crkva San Domenico Maggiore iz 1302.

U novom dijelu grada - Città Nuova, koji se prostire na poluostrvu jugoistočno od centra, nalazi se Arsenal iz 1803., zgrade državne administracije, Narodni muzej i Državni zavod za biologiju mora. Ovaj lučki grad poznat je po ostrigama, po svojoj industrijskoj zoni, ali i po tome što je to grad po kome je Tarantula dobila ime! Postoji legenda među mještanima da baš na tim prostorima živi jedna vrsta ovog pauka i da je to u davna vremena predstavljalo veliku nevolju za mještane. Italijani kao Italijani našli su lijek protiv otrova, a to je ples. Čak i danas, kad je sujeverje odavno prestalo, postoji lokalni ples koji je najviše poznat u okolini Napulja i Sicilije, a koji priča priču o iscjeljenju lošeg, odnosno otrovu ovog insekta.

Jednu noć smo pred večeru odlučili i da posjetimo i plažu u Lizzanu, što i nije bila dobra ideja, jer iako je plaža jako lijepa, bilo je izuzetno hladno, a zbog nesporazuma sa vožnjom do smještaja morali smo pješačiti nazad punih 7km! Međutim, jug dio Italije je zaista lijep obzirom da su planine jako daleko toliko da su čak oku i nedostižne, pa se čini da se ravnica prostire u beskonačnost, što je posebno bilo lijepo dok je zalazilo sunce.

I napokon posljednji dan obzirom da nam je let bio tek uveče iskoristili smo za šetnju Barijem. Bari je glavni grad pokrajine Puglia i deveti po veličini grad u Italiji, poznat je i kao grad Svetog Nikole čije se mošti nalaze u gradskoj katedrali.

Danilo i Helena su odlučili da obiđu radnje dok smo ja i Slađa vrijeme iskoristile za šetnju Starim gradom i čak stigle da se izgubimo, ali smo našle i probale pravi italijanski sladoled, pa se na kraju lutanje isplatilo.

Napokon, oko 23h stigli smo u Podgoricu koja nas je dočekala mokrim ulicama i neuobičajeno niskim temperaturama za kraj maja. Bili smo umorni i pospani od puta i od samog treninga, ali smo bili i puni utisaka i svakako bogatiji za jedan novi doživljaj i mnoga poznanstva sa ljudima koje ću, nadam se, jednom opet vidjeti.

Autorka: Anđela Matanović