Kapaciteti mladih ljudi često nisu dovoljni za prevazilaženje unutrašnjih konflikata sa kojima se u ovom periodu suočavaju. Razvoj svijesti o potrebi da o nečemu razgovaramo i osjećamo da nas neko čuje oduvijek je postojala, ali često nije zadovoljavana na adekvatan način. Nije prošlo mnogo vremena od momenta kada je razgovor sa psihologom pripadao kategoriji “ni pod razno”, i moramo priznati da smo dosta napredovali na tom polju, pa smo sada, kada je riječ psiholozima, prešli u kategoriju i “možda” ili “u razmatranju”.
Dugo smo bili fokusirani na mijenjanje stavova, promociju i zaštitu mentalnog zdravlja, što je svakako bio i najvažniji prioritet kada je riječ o unaprijeđenju mentalnog zdravlja mladih ljudi. Ipak, na tom putu ka dobrobiti fokusirali smo se na pitanje “zašto?”, zanemarivši pritom odgovor na pitanja “đe i kako?”. Obzirom na do sada ostvareni napredak, pravo je vrijeme da fokus našeg djelovanja usmjerimo na pružaoce usluga, da mladim ljudima damo mogućnost da dođu do adekvatne ali i kvalitetne podrške.
Razvili smo svijest, ali smo naišli na druge probleme.
Nedostatak institucija, nedovoljno kadra specijalizovanog za liječenje psihičkih poremećaja kod djece, nedovoljna obučenost kadra koji radi sa mladima u ovoj oblasti kao i nepristupačnost i nedostupnost postojećih institucija mladim ljudima samo su neki od problema na koje se može naići.
Krenimo od početka, mlada sam osoba i imam problem. Želim sa nekim o tome da razgovaram, ukoliko imam podršku roditelja i prijatelja možda ću imati dovoljno kapaciteta da sam prevaziđem krizu u kojoj sam se našao. Ukoliko moji problemi prevazilaze moje trenutne kapacitete, potražiću podršku stručnjaka za mentalno zdravlje. Kome ću se obratiti?
Da li ću poći kod školskog psihologa ili pedagoga?
Kada je riječ o odlasku kod školskog psihologa, često je to prvi korak koji mlade osobe čine u situacijama kada im je potrebna dodatna podrška. Bilo bi lijepo reći da svaki učenik u Crnoj Gori ima mogućnost da pođe kod psihologa u svojoj školi, a i da tu dobije adekvatnu podršku. Ipak, situacija nije baš tako jednostavna, često škole nemaju svog psihologa, a i učenici nemaju dovoljno povjerenja u psihologe koji rade u školama.
Da li ću poći kod psihologa u okviru neke zdravstvene institucije?
Čak i kada se mlada osoba odluči na ovaj korak, može naići na brojne probleme. Da li će poći kod izabranog ljekara po uput, da li će morati da pođe sa roditeljima ukoliko je maloljetan/maloljetna, koliko dugo će morati da čeka na zakazani termin? A obzirom na malobrojnost kadra koji se bavi isključivo mentalnim poremećajima mladih u našoj državi čak i kada se prevaziđu sve pomenute tehničke teškoće, mlada osoba se može naći u situaciji da dolazi kod stručnjaka koji je specijalista za neku drugu oblast.
Da li ću poći kod psihologa koga mi je preporučio neko od prijatelja/pozanika?
I konačno, mlada osoba se može odlučiti da pođe kod psihologa ili psihotarapeuta koji radi privatno, na osnovu preporuke nekoga iz svog okruženja. Svakako da je, kada je riječ ovoj odluci finansijski aspekt veoma važan akter jer ukoliko nemamo dovoljno novca nećemo se odlučiti na ovaj korak.
Čitajući tekst djeluje kao da izlistavamo probleme, kao da nema rešenja niti adekvatnog djelovanja. Ipak bitno je naglasiti da je svaki korak i pokušaj da dođemo do potrebne pomoći i podrške korak unaprijed, jer ukoliko sjedimo i čekamo da se stvari same dese nećemo imati šanse. Prvi korak smo već ostvarili, razvili smo svijest da nam je potrebna podrška, sada idemo dalje i djelujemo na mijenjanje postojećih i stvaranje novih servisa koji će nam obezbijediti da naši mladi stvarno i budu dobro!
Autorka: Nikolina Radović, psihološkinja