Noć prije smo imale problema sa kartama (radnica na šalteru je Aidi slučajno rezervisala večernji autobus), međutim kako smo to sredili nisam očekivala da ću imati više poteškoća. Stavljam torbu na ramena i srećna izlazim napolje udišući punim plućima svjež vazduh i puna energije za Školu zdravih stilova života CAZAS-a.
Međutim, već nakon deset minuta sustiže me prvi problem. Ponekad čovjek sve isplanira na vrijeme i osjeća zadovoljstvo i sigurnost misleći da je sve sredio, ali ipak se na kraju pokaže da je ona ,,Use i u svoje kljuse” nažalost tačna.
Autobus do grada mi je kasnio dvadeset minuta. Stajala sam na stanici obučena u haljinu i sada kada razmišljam o tome, smiješno mi izgleda moja ljutnja u tim momentima, na samu sebe zato što sam odlučila da se obučem tako “lagano”, a i na vozni red u koji sam se pouzdala a nisam trebala. Ipak, više od svega, ustanovivši koliko je sati bila sam uplašena da neću stići na vrijeme na dogovoreni autobus za Budvu i u neznanju da li uopšte ima karata za sledeći požurila sam odmah kući.
Odmah sam probudila tatu. Sanjiv i polusvjestan upalio je auto i krenuli smo ka glavnoj autobuskoj stanici. Do grada smo stigli jako brzo, ali sam u zadnjem momentu uhvatila Aidu i Nikoletu koje su zbunjeno gledale na ulaz i pitale se gdje li sam.
U autobusu je bilo toplo. Zauzela sam svoje mjesto i ponovo osjetila onaj osjećaj mira i satisfakcije. Stavljajući slušalice u uši utonula sam u lagani san dok smo napuštali Podgoricu.
Međutim, nakon nekog vremena desio se još jedan manji problem koji me je probudio i moram priznati ponovo zabrinuo. Bio je zastoj na putu i nismo znali koliko će trajati. Taj smo problem sve tri okrenule na šalu i u tom trenutku bila sam jako srećna što su one tu sa mnom. Put smo ubrzo nastavile i nadala sam se da će sve dalje ići bez problema.
Tako je i bilo. Vozili smo se taksijem uz more do hotela i vidjelo se već po jutru da će dan biti divan. Stigle smo u hotel i čekirale se i bilo mi je jako drago što smo došle i što smo dio toga. Odmah na ulazu upoznali smo nove ljude, naših godina i shvatili da su tu iz istog razloga kao i mi.
Nedugo zatim pozvali su nas u salu gdje se održavala sama škola i upoznala sam kroz zanimljivosti i igru još mnogo novih ljudi. Bili su tu i Sanja i Emir - jedni od rijetkih koji su znali da naprave razliku između predavača i profesora, što mnogi iz nekih drugih organizacija koji ponekad organizuju slične škole ne znaju. Baš zbog toga se prema nama nisu postavili kao prema grupi djece kojoj treba samo da ispredaju nešto, već kao prema prijateljima kojima žele da objasne nove stvari i to na nov i interesantan način.
Predavanja su bila zanimljiva, drugačija i na planiran način raspoređena, što je takođe doprinijelo našoj koncentraciji i fokusu na to što se predavalo. Počeli smo igrom predstavljanja jedni drugima i osmišljavanjem pravila da bi mogli funkcionisati kao grupa. Nakon toga uslijedila su predavanja i različite igre.
Ono što mi se posebno dopalo bila je igra stavova gdje smo mogli da biramo o određenoj temi na kojoj smo strani (podržavam / ne podržavam) ili ostati uzdržani. Mogli smo slobodno da izražavamo svoje stavove i dajemo svoje mišljenje.
Osim toga imali smo i predavanja koja su bila napravljena tako da podsvjesno, kroz igru i kviz naučimo još novih, zanimljivih činjenica o reproduktivnom zdravlju. Tu se već rodio i takmičarski duh da svako osvoji što više poena, što je takođe doprinijelo utisku.
Između blokova predavanja imali smo pauze, neke za ručak i šetnju, neke za kafu na kojima smo se bolje upoznavali i družili. I vrijeme nas je poslužilo. Iako hladno, bilo je sunčano i vedro pa smo stigli i da prošetamo do plaže i udahnemo svjež morski vazduh.
Hotel je takođe ostavljao bez riječi. Posebno se meni dopalo jer sam, igrom slučaja dobila jako lijepu sobu sa pogledom na more, tako da sam sledeće jutro ustala ranije i odmorila se na terasi dok je svitalo. Sve je bilo baš po mjeri, baš tako savršeno.
Sa te škole nisam donijela samo diplomu, donijela sam i nova poznanstva, nova znanja, unijela neke nove zdravije navike i osjećala se jednostavno zdravije. Bila sam svjesna da sam uradila za sebe nešto korisno i to me je činilo srećnom i jako zadovoljnom.
Ta dva dana u Budvi su bila jako lijepa, sredina decembra - tromjesečje u toku, ali sigurna sam da nikome od nas nije bilo ni na momenat žao što smo tu gdje jesmo. Hotel je bio udaljen od grada, što je značilo okupljanje u večernjim satima gdje smo mogli da se upoznamo još bolje.
Što je bila super ideja!
Upoznala sam mnoge drage i mile ljude, iz različitih gradova, različitih vjera, sa različitim stavovima i idejama, ali svi smo tu bili sa istim razlogom - da proširimo znanje o zdravlju i da se osim toga lijepo provedemo i družimo.
Što se mene tiče, ja sam svoje ciljeve i očekivanja definitivno ispunila!
Anđela Matanović