Nije bilo svejedno organizovati put iz Podgorice do Dombovara, malog mjesta u Mađarskoj. Imali smo pokrivene troškove puta, ali je problem bio doći do Dombovara zbog loših linija putovanja i slabe povezanosti. Nakon dogovora, ideja je bila da putujemo avionom do Beograda, zatim kombijem do Budimpešte, a onda vozom do Dombovara.
Sve to se činilo previše komplikovano, komunikacija sa ljudima, rezervacija karata i na kraju strah da li će sve ispasti kako treba i da ćemo doći do odredišta kome je malo kome poznato. Ipak, ovo je bio prvi put da putujemo bez nekoga od lidera.
Nakon kratkog leta, čekanje na aerodromu u Beogradu da naiđe kombi i po prvi put vožnja autoputem Beograd – Budimpešta. Auto put – ono što sa nestrepljenjem očekujemo u Crnoj Gori.
Ipak, to nije bilo previše interesantno kad dolazite iz brdovite Crne Gore, a putujete 5-6 sati po ravnoj („Nigde brda sve je ravno“) Vojvodini.
Bez problema stižemo u Budimpeštu, na željezničku stanicu Keleti, gdje se dešava zbrka.
Sve je na mađarskom!
Mjenjačnice koje imaju kurs koji nam je pri mijenjanju 50 eura u mađarske forinte, „odnio“ 10 eura! - Ukapirali smo i to brzo, no šta je tu je.
Na šalteru za karte niko ne govori engleski, jedva smo uspjeli da kupimo karte za Dombovar i više od pola sata tražili mjesto gdje se nalazi naš voz.
Karta je bila vrlo konfuzna, na mađarskom naravno!
ad se sve poklopi, pa dobijete par pogrešnih instrukcija od slučajnih prolaznika, vjerovatno prouzrokovanih lošom komunikacijom na engleskom, jedva pronađete voz.
Sreća pa nismo gubili duh i entuzijazam – ipak nas obuzima adrenalin zbog nepoznatog, novog. Čak nalazimo vremena i za trkanje na stanici sa koferima. Bogdan je tada već klonuo duhom nakon što su panduri čudno posmatrali naše, sasvim uobičajno, ponašanje.
Ulazimo u voz i osjećamo veliko olakšanje kada smo konačno shvatili da smo u pravom vozu. Jedna gospođa koja nas je razumjela samo jednu jedinu riječ, a to je Dombovar, uvjerila nas je da smo na pravom putu.
Mogli smo konačno da odahnemo i odmorimo od već predugog putovanja. Gospođa je obećavala mnogo, imala je tako mio i topao izraz lica da se na momenat osjetilo kao kod kuće.
Osjećaj nas nije prevario! Ista ta gospođa nas je po stizanju u taj gradić povezla kolima do hotela i dugujemo joj ogromnu zahvalnost.
Podsjećamo, niti mi znamo mađarski niti gospođa bilo šta osim mađarskog. Riječi nekad nijesu potrebne!
Na momenat, nas dvojica se smiješimo jer nam u misli dolazi čuvena babina: „Đe je ljudi, tu je i dogovora!“
Hotel.... Rad... Grad...
O hotelu ne mnogo za reći. Sređena recepcija i ne baš sjajne sobe.
Igrom slučaja - Bogdan u sobi sa Nemanjom iz Beograda, Emir u apartmanu sa još 3 cimera. Na startu je bilo jasno da je socijalizacija sa ostalima obavezna! :)
Radionice i rad u grupama koji je uslijediio narednih dana bio je vrlo produktivan.
Shvatanje problema i ideja za pomoć izbjeglicama nije nedostajalo - čak su neka rješenja proslijeđena nadležnima na razmatranje.
Koliko je grad u kojem smo boravili mali, shvatamo kada nam u posjetu dolazi gradonačelnik Dombovara! Lokalni mediji su nam dali na značaju i ispratili dešavanja na jako visokom nivou.
U Dombovaru ništa ne radi posle 22 časa, ni lokali niti marketi, tako da su opcije za slobodno vrijeme bile ograničene – druženje u hotelu i na recepciji - prosto smo bili upućeni samo jedni na druge. Što je jako dobro!
Numan iz Turske i Mateo iz Italije su bili glavni organizatori dobrog provoda.
Uno karte, nešto pića (bez)alkoholnog i druženje sa svima bili su garant za dobar provod.
Imali smo priliku i da obiđemo Dombovar, tj. da posjetimo sve njegove znamenitosti, kojih doduše nema mnogo.
Nažalost obzirom da je bilo zimsko doba godine, nismo mogli da pođemo u akva park, na koji su građani izuzetno ponosni. Vodeni toranj koji je imao svoju svrhu za vrijeme Austro-Ugarske, a danas služi kao spomenik na ta vremena, ostavio je na nas veliki utisak. Bogdan kao veliki obožavalac istorije, odmah je primijetio da je cio grad u stilu gradnje iz perioda Austro Ugarske.
Jedan dan je bio posvećen i odlasku u Pecs (Pečuj), gdje smo obišli božićni market i imali priliku da prošetamo po značajno većem gradu u odnosu na Dombovar.
Nažalost bilo je previše hladno za neki bolji utisak i više šetnje.
Čekajući voz za povratak u Dombovar, svratili smo u neki kafić (ako se tako može nazvati), koji je ostavio najveći utisak.
U kafiću – kao kod kuće!!
Bukvalno kućna atmosfera, konobar, ujedno i vlasnik, živi uz stepenice koje vode na sprat direktno iz lokala, obučen u kožne ogromne pantalone i sa kožnim prslukom iz '70-ih.
Predebeli mačak i miris prženog mesa, vjerovatno spremljenog za večeru njima dvojici.
Gostiju drugih nema, mi smo jedini, igramo karte, baš nas briga.
Vraćamo se u Dombovar. Prođe i 7 dana i dođe vrijeme za povratak.
Nije lako rastati se od ljudi sa kojima si se upravo zbližio. Padaju zagrljaji, poneka suza, obećanja i dogovori da ćemo se opet nekad negdje sresti. I hoćemo!
Obrnutim redosljedom, vraćamo se nazad - ipak je kući najljepše!
Raduje nas što su ljudi stvarno bili senzibilisani za problem sa kojim se suočavaju izbjeglice, što su donijeti sjajni zaključci i što su svi imali ideje i načine realizacije sprovođenja pomoći, obuka, načina uklapanja izbjeglica u društvo.
Raduje nas što smo prepoznali da su oni ljudi u nevolji, što među izbjeglicama ima mnogo obrazovanih ljudi koji mogu da doprinesu novim sredinama i što su kao i mi - ljudi!
Najveći izazov koji nas je čeka kod kuće vrzma nam se po glavi dok slijećemo na aerodrom u Podgorici.
Toliko je stvari koje treba promijeni tamo kod kuće – u Mojkovcu i Pljevljima.
Odlučujemo da zasučemo rukave i postanemo aktivniji nego ikad!
Uvijek aktivni,
Emir i Bogdan!