Zanimljivost kod ovog seminara je što je working sala bila na par minuta hoda od hostela u kom smo spavali, pa smo uvijek nakon doručka imali mini šetnju. Druga zanimljivost je to što je Makedonija za vrijeme našeg boravka htjela da nam pokaže kako je to u Skoplju tokom svih godišnjih doba, pa smo za tih nedjelju dana imali i jako toplo vrijeme i jako hladno vrijeme, i kišu, i vjetar, i snijeg ali ipak na kraju na svu sreću bilo je najviše sunca.
Teme koje smo obrađivali na predavanjima između ostalog su i prepoznavanje nezaposlenosti u našem gradu i zemlji kao i neke moguće metode smanjenja istog kroz socijalno preduzetništvo, branding, put od ideje do realizacije itd.
Kroz ovaj trening uspjela sam da stvorim dojam o tome kako funkcioniše sistem u zemljama okruženja, ali u zemljama koje su malo dalje od Crne Gore, u Turskoj, Poljskoj, Italiji. Sa druge strane, natjeralo me je na razmišljanje kako stvari funkcionišu kod nas i da li i kako putem preduzetništva mladi ljudi mogu neke stvari promijeniti. Pored toga čuli smo i priče iz prve ruke od nekih lokalnih preduzetnika: od poznatog pisca i od vlasnika obližnjeg restorana.
Trening je bio izuzetno interesantan. Neki od zadataka su bili i upoznavanje Skoplja kroz zagonetke i izazove te smo morali saznati cijenu bureka, gdje je u gradu najbolja kafa i slično. Drugog dana smo u grupama dobili po 90 denara (oko 1,50e) i dobili zadatak da od tog novca zaradimo dodatni novac. Neko je prodavao med, neko cvijeće, neko je dijelio ljubavne savjete, ali smo svi uspjeli razmišljati kao preduzetnici i zaraditi novac. Divna, i za mene jako emotivna aktivnost je bila i improvizovani TEDtalk, gdje smo svi dijelili neke svoje snove.
Pored svih zanimljivosti i kul stvari za koje smo bogatiji sa treninga, bogatiji smo i za mnoga iskustva koja smo stekli u toku slobodnog vremena kog smo imali puno. Tako smo se jednog dana ja i Nemanja uspjeli izgubiti jer sam ja odlučila da je dobra ideja da uhvatimo u autobus u centru i ostanemo do posljednje stanice, što i nije bilo baš tako pametno jer smo otišli u naselje van Skoplja, vozeći se 40 minuta u jednom pravcu i mogli biti kažnjeni jer pritom nismo imali karte, ali je svakako bilo uzbudljivo iskustvo. (A i ja ne bih bila ja da se ne izgubim po jednom na svakom seminaru.).
Pored toga, na kraju smo ipak uspjeli posjetili i Milenijumski krst, a posljednjeg dana i kanjon Matka koji se nalazi na nekih pola sata vožnje od Skoplja. Sve su to bili zaista zaista divni momenti jer smo uglavnom išli svi zajedno i u tim šetnjama i lutanjima sam uspjela steći zaista dobre prijatelje.
Kada smo se pozdravljali većina nas je imala u planu da se ponovo u narednim mjesecima negdje vidimo. Smatram da je to jedno od najljepših bogatstava ovakvih seminara i programa, pronalaženje prijatelja širom svijeta.
Nažalost, svi smo trenutno na neki način izolovani obzirom na situaciju koja se dešava u svijetu. Međutim, u isto vrijeme smo svi jedni drugima i podrška za prevazilaženje ovih teških perioda i putem društvenih mreža i online poziva i dalje podsjećamo jedni druge na jednu važnu životnu činjenicu: da su granice samo linije u atlasu i da smo svi u ovome zajedno.
Autorka: Anđela Matanović
