Naime, ja, Anđela i Nemanja početkom februara boravili smo u Skoplju na TC-u koji je bio vezan za preduzetništvo, pod nazivom New Young Entrepreneurs.
Odlučili smo da je najbolja solucija za putovanje noćni autobus, te smo se tako u nedelju veče oko osam sati zaputili na ovo putovanje koje će mi donijeti jako puno lijepih uspomena.

U Skoplje smo stigli nešto prije izlaska sunca. Jedna od najljepših stvari sa ovog putovanja jeste upravo taj dolazak, kada putujem jako teško mogu da zaspim te sam tako uvijek posmatrač okoline i ona koja sjedi do prozora. Ipak, kako je ovo bila noćna vožnja, uspjela sam u par navrata uhvatiti koji minut sna.

Na svu sreću, nekih sat vremena pred ulazak u Makedoniju pa sve do kraja ostala sam budna ne propustivši tako divan pejzaž koji se smjenjivao pored autoputa, otkrivajući ljepotu mirne prirode obasjane mjesecom i tišinom, obzirom da smo bili skoro jedino vozilo koje je u tom momentu prolazilo tuda.

Na glavnu autobusku stanicu u Skoplju stižemo oko pola šest ujutru i zajedno sa čovjekom koji je takođe iz Podgorice a kog smo upoznali u autobusu uzimamo taksi do hostela. On i taksista nam govore da dobro pazimo koji taksi zovemo obzirom da ih ima jako puno koji rade bez taksimetra i koji uzimaju enormno visoke cijene za malu kilometražu. Nas troje na zadnjem sjedištu klimamo glavom, posmatrajući zoru u gradu u kojem smo po prvi put. Pored nas se nižu zgrade, skulpture, fontane kroz koje se polako širi svetlost novog dana i nakon par minuta vožnje stižemo do hostela.

Prije nego nastavim priču moram zastati na sekund i izraziti ogromno poštovanje prema Makedoncima! Tokom svih svojih putovanja i unutar i izvan Crne Gore, nikada nisam srela narod koji je toliko velikodušan i ljubazan. Od taksiste, čovjeka koji je radio na recepciji u hostelu, do raznih prolaznika na ulici koje smo pitali sitnice, niko mi nikada nije pomogao sa tolikom dozom srdačnosti u sebi.

Anđela i ja smo dobile jako lijep apartman a kako smo stigle prve zauzimamo bolju sobu jer smo bile svjesne da će još neko biti sa nama (ko prvi djevojci – njemu djevojka!). Ono što se meni posebno dopalo jeste činjenica da je apartman imao balkon. Ostavljamo svoje stvari i ja nam kuvam kafu, ne želeći da propustim izlazak sunca nad gradom koji mi je tada još uvijek bio nepoznat a koji je nosio neku čudnu energiju u sebi.

Nakon kraćeg odmora i raspakivanja odlučili smo da cijeli dan provedemo napolju ozbirom da je to bio "arrival day" i imali smo slobodnog vremena na raspolaganju do večere.

Skoplje je na mene ostavilo zaista čudan utisak. Grad je pun prelijepih građevina - počev od tvrđave Kale, crkvi, mostova, do fontani i spomenika. Međutim, dok smo šetali kroz sami centar shvatila sam da mi jako smeta što toga svega ima previše! Samo na trgu smo prebrojali oko pet spomenika, a trg je okružen zgradama koje izgradnjom imaju motive rimskog, grčkog, autstrougarskog do modernog (stavimo sve u staklo) stila.

Pored toga trg gleda na rijeku Vardar u čijoj blizini se nalazi još spomenika, prelijepi mostovi sa lampionima, tri piratska broda koji su ujedno i restorani a sa druge strane rijeke nalazi se Arheološki muzej pored kog je ulaz u Staru čaršiju gdje se može vidjeti još spomenika, malih zanatskih radnji i kafića, popločanih puteva i slično.

Ako vam se zavrtjelo u glavi od samog zamišljanja svega ovoga, možete misliti kako to sve izgleda u realnosti.

To je jedan od prvih utisaka o Skoplju: grad je pun jako lijepih građevina, svi spomenici i fontane su kvalitetno i lijepo urađeni, Makedonci vole lavove i sunce i zbog toga su mi se posebno dopali, ali sve te divne građevine jednostavno ne dolaze do izražaja jer ih je previše na jednom mjestu. O tome govori dovoljno činjenica da sam imala ogroman problem i da fotografišem ono što mi se dopadalo jer se jednostavno "utapa" u okolinu koja je puna svega.

Nakon obilaska centra odlučujemo da potražimo neko lijepo mjesto za ručak i nailazimo na jedan lijep lokal koji gleda na trg. Nakon kraćeg čitanja menija shvatamo da tu nema ništa što nam se dopada jer je uglavnom ponuda bazirana na brzoj hrani, dok sa druge strane gazda lokala shvata da smo stranci i pita da li nam treba pomoć. Govorimo mu da smo jako gladni i da nam treba restoran, nakon čega nas on nesebično odvodi do obližnjeg italijanskog restorana, objašnjavajući nam usput neke bitne činjenice o gradu. Ta želja da pomognu drugome, pažnja, ljubaznost i otvorenost su zaista neke osobine koje su me začudile i pozitivno iznenadile.

Bilo je oko 16h kad smo odlučili da se vratimo u nazad u hostel do kog nam je od centra trebalo nekih petnaestak minuta hoda. U povratku Nemanja odlučuje da se njemu ipak ne ide još uvijek nazad i da bi volio da posjeti Milenijumski krst jer mu je to odavno želja a nismo znali da li ćemo više imati slobodnog vremena. Ja, koja se naravno nisam dovoljno toplo obukla, pokušavam da ga odvratim od te ideje ali na kraju ipak odlazimo na autobusku stanicu i čekamo autobus koji vozi gore u brdo gdje se krst nalazi.

Tu primjećujem drugu čudnu stvar vezanu za Skoplje, gradski i prigradski autobusi su jako, jako frekventni. Međutim, na toj stanici smo proveli više od dvadeset minuta a naš autobus nije došao i na kraju od lokalaca saznajemo da vozi samo određenim danima u nedjelji i da ga tog dana nije bilo ("eto ti, Nemanja" vrisnula sam u sebi!).

Predveče su počeli pristizati ostali učesnici, upoznajemo Dimitra iz Makedonije, zanimljivog momka koji pokreće svoj privatni biznis, ja i Anđela upoznajemo tri djevojke iz Bosne koje su bile smještene sa nama, a na večeri upoznajemo i Fani i Aneliju „domaćice“ ovog projekta, kao i ostale učesnike, mlade ljude iz Italije, Turske, Grčke, Poljske i Srbije.

Nastaviće se...

Autorka: Anđela Matanović