Prošlo je svega nekoliko dana od završetka obuke i mogu vam reći da mi mnogo nedostaju prijatelji, predavači i divna atmosfera koja je neprestano vladala sva četiri dana. Najlepši način da sumiram utiske jeste upravo da ih zapišem i možda podstaknem druge da se prijave na obuke ovog tipa i divno se provedu isto kao što sam i ja.

Trebalo je dosta vremena da mi se utisci nakon ovog TC-a slegnu kako bih mogla napisati koju riječ o ovom putovanju, i ako mogu reći da trenutna situacija u svijetu vezana za pojavu pandemije i savjeta nadležnih da ostanemo kući ima pozitivnu stranu onda je ta pozitivna strana upravo to što mogu malo da zastanem i dozvolim da mi se utisci sa nekih stvari koje sam doživjela u skorije slegnu.

Prije par dana javlja mi se prijatelj iz Milana i pita da li me može nazvati. Kaže da je hitno i da mu treba razgovor. U cijelom haosu oko kopiranja skripti za kolokvijume jurim kući kako bih se što prije čula sa njim, imajući u glavi jako negativne misli obzirom da znam koliko je situacija u Italiji ozbiljna.

Znate ono kad nekog vidite prvi put i odmah ,,kliknete''? Nestrpljivo sam očekivala da saznam ko će mi se pridružiti na putovanju. Uvijek se radujem upoznavanju novih ljudi. Međutim, izazov je bio veći uz činjenicu da duže vrijeme treba da radimo zajedno, a nismo se ranije sreli.