Naredno jutro smo počeli sa predavanjima.

Prije par dana javlja mi se prijatelj iz Milana i pita da li me može nazvati. Kaže da je hitno i da mu treba razgovor. U cijelom haosu oko kopiranja skripti za kolokvijume jurim kući kako bih se što prije čula sa njim, imajući u glavi jako negativne misli obzirom da znam koliko je situacija u Italiji ozbiljna.

Posle godinu dana boravka u stranom, nepoznatom svijetu i učenja o raznim kulturama, toleranciji, demokratiji, aktivizmu, sa ponosom sam jedna od alumnista FLEX programa, finansiranog od strane Stejt Departmenta SAD-a. Moje ime je Anđela Bulatović, a ovo je priča o mojoj godini na razmjeni u Americi.

Negdje u aprilu završilla sam gledanje serije La Casa de Papel (inače španske serije), i ono što je vjerujem na sve one koji su ovu seriju odgledali ostavilo utisak jeste lik Berlina i italijanska pjesma “Bella Ciao”. Čak i par nedjelja nakon toga mogli ste me zateći kako u čitaoni, šetnji, dok spremam doručak ili radim bilo šta pjevušim riječi upravo ove tradicionalne italijanske pjesme.